Tkanine koje se ne razgrađuju lako ili imaju vrlo sporu stopu razgradnje često su sintetski materijali izrađeni od polimera dobivenih iz petrokemijskih proizvoda. Ovi materijali se ne razgrađuju lako prirodnim procesima, kao što su aktivnost mikroba, sunčeva svjetlost ili vlaga. Uobičajeni primjeri tkanina koje se ne razgrađuju lako uključuju:
Poliester: Poliester je sintetičko vlakno napravljeno od polietilen tereftalata (PET), koji se dobiva iz nafte. Poznat je po svojoj trajnosti, otpornosti na bore i sporoj razgradnji.
Najlon: Najlon je još jedno sintetičko vlakno napravljeno od petrokemijskih proizvoda. Snažan je, lagan i niske biorazgradljivosti.
Akril: Akrilna vlakna su sintetička i ne razgrađuju se lako. Akril se često koristi u odjeći, dekama i vanjskim tkaninama.
Polipropilen: Polipropilen je termoplastični polimer koji se koristi u raznim primjenama, uključujući tekstil. Otporan je na mnoga kemijska otapala i ima nisku stopu razgradnje.
Spandex/elastan: Spandex, poznat i kao elastan, sintetičko je vlakno koje se obično koristi u rastezljivim tkaninama. Ima nisku biorazgradivost.
Polietilen: Iako se obično ne koristi u odjeći, polietilen je široko korišten plastični materijal koji je vrlo otporan na raspadanje.
Ove sintetičke tkanine doprinose brizi za okoliš, posebno kada završe na odlagalištima otpada ili u prirodnom okruženju. Za razliku od prirodnih vlakana poput pamuka ili vune, koja se lakše razgrađuju, sintetičke tkanine ostaju u okolišu dulje vrijeme. Ulažu se napori da se razviju održivije alternative, kao što su biološka i biorazgradiva sintetička vlakna ili povećano recikliranje tekstila kako bi se smanjio utjecaj tih materijala na okoliš.
